Marulićeve knjige i rukopisi

Marko Marulić (Split 1450 - Split 1524) bio je središnja osobnost splitskoga humanističkog kruga, koji je na prijelazu iz 15. u 16. st. brojio, koliko znamo, 20-ak hrvatskih i latinskih pjesnika (petrarkista, religioznih stihotvoraca, epičara, epigramatičara, elegičara), te povijesnih pisaca, skupljača antičkih spomenika, prevoditelja Dantea i Petrarke na hrvatski i latinski, čitatelja grčkih i rimskih klasika. Kao i drugdje u Europi, poticaji novog vremena stizali su u Split iz kolijevke renesansnoga humanizma - s Apeninskoga poluotoka. Grad izrastao u ljušturi Dioklecijanove palače, u blizini monumentalnih ruševina antičke Salone, s neprekinutim tradicijama komunalno-pravnog uređenja, književnog stvaranja, školstva, knjižnica, urbanističko arhitekturnih sklopova, lako je usvajao nove kodove učenosti i uljuđenosti, pridodajući humanističkim nagnućima k antici još i renesansno uzdizanje umjetničke književnosti na pučkom, narodnom jeziku. Stoga nije čudo da je upravo u Splitu nastao prvi ep na hrvatskom jeziku - Marulićeva Judita (napisana 1501). Marulić je već za života, a još više nakon smrti, bio europski poznat pisac latinskih moralnodidaktičnih priručnika, koji su u nekoliko stotina izdanja tiskani u četrdesetak europskih gradova i prevedeni na dvanaestak jezika. U skladu s temom izložbe ovaj rad ne bavi se njegovom europskom sudbinom, nego pokušava pokazati koliko je i kako Marulić bio za života prihvaćen kao književnik u rodnom gradu; u nastavku se opisuje njegova knjižnica te rukopisi i izdanja koji su nastali za njegova života, što je sve prikazano na izložbi. Marulić se već u obiteljskom domu krugu upozno s humanističkim tradicijama, o čemu svjedoči rukopis njegova oca Nikole iz 1440. s prijepisom Ciceronova spisa De officiis. Dvije minijature i grb Marulićâ u kodeksu možda je naslikao sam Nikola, pripadnik protohumansitičkoga splitskoga kruga, koji su još činili Toma Colutii de Cingulis, Petar Petronja, Leonardo Montagna i drugi. U Splitu je još od polovice 14. st. djelovala komunalna škola, u kojoj je mladi Marko usvojio znanja s područja studia humanitatis. Predavao mu je, među ostalima, ugledni humanist Tideo Acciarini. Sačuvane pjesme Marulićeve i njegovih suvremenika svjedoče o živom literarnom životu Splita, koji je tad imao oko 6.000 stanovnika, te o intenzivnim vezama splitskih književnika s humanistima s drugih hrvatskih područja (Trogir, Brač, Hvar, Šibenik, Zadar, Dubrovnik, Kotor). Marulića su za života i neposredno nakon smrti slavili profesor gramatike na splitskoj školi (1487-1489) Bartolomeo Merula, mletački knez Franjo Celsi (518), pisac njegova životopisa, sugrađanin i humanistički pjesnik Franjo Božićević Natalis, hvarski dominikanac Vinko Pribojević (u govoru De origine successibusque Slavorum, održanom 1525), splitski knez antonio Proculiano (u govoru održanu 1558). Epigrame u povodu Marulićeve smrti napisali su svi viđeniji pjesnici u gradu. U Marulićevoj oporuci sačuvan je katalog njegove knjižnice, koji je on sam sastavio. Brojila je, po tom popisu (za koji znamo da je nepotpun) oko 170 naslova: raznih verzija Biblije, spisa crkvenih Otaca i srednjovjekovnih teologa, ali najveći broj popisanih primjeraka odnosi se na grčke i rimske klasike te na djela suvremenih humanista. Do danas je od Marulićeve knjižnice sačuvano 12 svezaka (svi su u Splitu), koji su osobito zanimljivi zbog brojnih vlastoručnih marginalnih bilježaka i inicijala. Od Marulićevih mnogobrojnih djela pisanih na latinskom, hrvatskom i talijanskom danas posjedujemo brojne prijepise i stara izdanja, no u autografu je sačuvano samo pet kodeksa i sedam pisama pisanih na pojedinačnim listovima. Svi se autografi čuvaju izvan Hrvatske (u Italiji i Velikoj Britaniji) i svi su pisani na latinskom (osim triju talijanskih pisama). Stoga se njihova sudbina može izraziti formulom: nije sačuvan nijedan autograf u Hrvatskoj, nije sačuvan nijedan hrvatski autograf. Odreda su to čistopisi, pripremljeni za tisak, uredno prepisani na finoj pergameni ili papiru, ispisani crnom tintom i opskrbljeni crveno istaknutom naslovima, marginalijama, tekućim glavama i sl. Neobičnim, izduženim oblikom ističe se Repertorium, Marulićev lektirno-leksikonski podsjetnik, koji sadrži izvatke iz četrdesetak pisaca što ih je on po osobitu rasporedu upisivao tijekom više od triju desetljeća. Najljepši kodeks Marulićevih djela nastao je u njegovu gradu nedugo nakon njegove smrti: riječ je o tzv. Glasgowskom rukopisu, koji je odmah je po otkriću privukao pozornost svojim sadržajem (ljubavni stihovi, satirični i mitološki epigrami). Njegov prepisivač (po svoj prilici Marulićev prijatelj Dmine Papalić) svaku je stranicu bogato uresio biljnim i geometrijskim ornamentima, vinovom lozom s grozdovima, vrpcom s natpisom, prikazom ljudske glave. Za Marulićeva života objavljen je samo manji broj njegovih djela, koja su sva zabilježena u katalogu njegove osobne knjižnice (gdje su spomenute i "mnoge druge, još netiskane stvari"). Ne znamo doduše koja su izdanja posrijedi, ali na osnovi intenzivnih pismenih veza s Mletcima (kamo je, barem u mlađim godinama, i osobno odlazio), možemo pretpostaviti da je Marul bio opskrbljen mletačkim edicijama: Institucijom iz 1506 (tj. 1507), Evanđelistarom iz 1516, Pedeset priča iz 1510. ili 1517, O Kristovoj poniznosti i slavi iz 1519. Možda su do njega stigla i izdanja iz drugih gradova: Institucija je ponovno tiskana u Baselu 1513, u raskošnu izdanju; Evanđelistar je također dobio bogatije grafičko ruho u baselskoj nakladi iz 1519. godine. Ne znamo je li Marulić imao prilike dobiti u ruke lijepo opremljenu knjižicu koja sadrži samostalno izdanje njegove Pjesme o pouci gospodina našega Isusa Krista koji visi na križu (Erfurt 1514). U posljednje tri godine života Marulićeva života iz tiska su izišla nova njegova djela, koja su zasigurno stigla u njegov rodni grad: tri izdanja Judite (1521, 1522, 1523 - danas su to svjetski rariteti, u Splitu ne postoji nijedan primjerak), još jedno izdanje O Kristovoj poniznosti i slavi (1522), Poslanica papi Hadrijanu VI (1522). Samo šest mjeseci nakon piščeve smrti u Mletcima se pojavio i Dijalog o Herkulu (1524). Nijedan od primjeraka danas sačuvanih u Splitu ne potječe iz knjižnice Marulića niti njegovih suvremenika. No to šrto se u gradu nalazi više ranih, kao i brojna kasnija izdanja Marulićevih djela, svjedoči kako su njegovi sugrađani tijekom stoljeća, sve do danas, cijenili i čitali svojega glasovitog pretka.
Bratislav Lučin