UMJETNIČKI OBRT U SPLITU - Mjed i željezo

Od 12. stoljeća dalmatinski gradovi, pa tako i Split, postaju tranzitna središta između Istoka i Zapada. Njihov brzi ekonomski napredak traje sve do vremena venecijanskog prodora početkom 15. stoljeća, kada se guši taj razvoja zbog zabrane trgovanja željezom i željeznim predmetima. Ipak, tijekom 15. i 16. st. u Splitu se proizvodila raznovrsna roba kovana ili lijevana od neplemenitih metala: oružje, konjanički pribor (ostruge, potkove i stremeni), kuhinjski pribor (vage, ražnjevi, mužari, noževi, viljuške, žlice i tanjuri), alat (dlijeta, čekići, sjekire), kućni namještaj (svjetiljke, ferali, metalne blagajne, brave, ključevi) i drugo. Sve su to proizvodili uglavnom majstori specijalizirani za te poslove, pa u popisima stanovništva toga vremena i drugim spisima nailazimo na kovače, kotlare, kalafate, majstore ključeva i brava, majstore oruđa i oružja, ljevače bakra, kositra i mnoge druge. Ti zanati su povezani uz osnovni kovački zanat, pa se često kovači bave i nekim drugim specijalnostima, kao što je lijevanje bronce, bakra ili nekim drugim poslovima. Naročito se osjećala potreba za bravarima koji se od 15. i 16. st. nastoje odvojiti od ostalih kovača, ali do potpunog odvajanja ipak nije došlo jer su i ostali kovači proizvodili te proizvode. Izrađivači tih predmeta umjetničkog obrta u srednjem vijeku udruživali su se u bratovštine kovača, a poslije i u bratovštine ključara. Radionice kovača u Splitu su kao i u ostalim gradovima Dalmacije, zbog opasnosti od požara smještene na najmanje opasna mjesta. U proučavanju popisa predmeta i oporuka građana 15. i 16. st. u Splitu teško je odgonetnuti točne podatke, izgled i predočiti točno njihov oblik i vrijeme u kojem su nastali. Osobito je teško to postići s onima koji su povezani s vanjskim dijelovima kuća: feralima, klupama, kovačkim predmetima, ukrasima drvenih vratnica kućnih i dvorišnih vrata, rešetkama prozora i ogradama balkona. Vrlo se malo pisalo o predmetima iz unutrašnjosti kuća kovanim u željezu ili lijevanim u bronci, izrađenima ili ukrašenim u dalmatinskoj likovnoj baštini. Tako se vrlo malo zna o željeznim priborima kamina, o krevetima, svijećnjacima, uličnim i prenosivim feralima, stolnim vrčevima, kuhinjskim mužarima, posudama za pranje i nošenje vode, priboru za jelo itd. Ne zna se ni gdje su skovani ni odakle su uvezeni ti kućni predmeti, pa se zbog njihovog izgleda i oblika, koji su imali opće zapadnoeuropske oblike, ne može ništa određenije reći. Posebice je teško ustanoviti mjesto podrijetla i nastanka, jesu li to radovi domaćih majstora ili su uvezeni iz Italije.
Goran Borčić