NAORUŽANJE 15. i 16. STOLJEĆA U OBRANI SPLITA I NJEGOVE OKOLICE

Za Marulićeva života Turci su osvojili Bosnu (1463. godine), a nešto kasnije i Hercegovinu (1482. godine). Otada se Osmanlije sve više približavaju dalmatinskoj obali, a opasnost od njih zaprijetila je našim primorskim gradovima, osobito Splitu. Osim turske opasnosti, i pojedine čete Hrvata i Vlaha napadale su povremeno teritorij mletačkih gradova u Dalmaciji, pa je tako vojna posada iz Klisa 1485. godine napala teritorij Splita i Trogira Iako Venecija u to vrijeme nije bila službeno u ratu s Turskom, turska je vojska više puta provalila u splitsku okolicu. Klis, u to vrijeme najvažnija utvrda Dalmacije postaje najvažnija točka borbe. Tada počinje duga borba za Klis kao posljednje južno uporište hrvatskog teritorija. Konačno, pod novim udarom turske sile Klis je pao u turske ruke 1537. godine i otada je Split 111 godina na samoj tursko-mletačkoj granici. Mletačka vlada, unatoč brojnim upadima Turaka, nije posvećivala veću pažnju obrani grada koji su čuvale jedinice sastavljene od Mlečana, Arbanasa, Poljičana, te splitskih pučana i plemića. U to vrijeme grad je bio opasan oštećenim starim zidinama, s tek nekoliko jedva sačuvanih kula. Imao je dvoja vrata na kojima je stražarilo 12 plaćenih mletačkih vojnika i jedan utvrđeni kaštel koji je čuvala mala mletačka posada. Straže Splita bile su tako organizirane da bi njihove posade u slučaju opasnosti obavještavale o tome vatrom ili topom. Sjeverna gradska vrata (terraferme), dugo vremena jedina vrata prema kopnu, imala su veliku ulogu u čuvanju grada. Drugo važno mjesto u stražarenju gradom bio je mletački kaštel na obali gdje je boravila posada sastavljena od desetak mletačkih plaćenika sa zapovjednicima na čelu. Predstraže postavljene u solinskoj utvrdi ili drugim utvrdama u okolici Splita obavještavale bi vatrom ili topom o dolasku neprijatelja. Sve do 17. stoljeća Split je bio slabo naoružan grad nespreman na obranu. Vojnu snagu Dalmacije u 16. stoljeću činile su, uz domaće pučanstvo, i čete najamnika među kojim su bili mnogi prebjezi s turskog područja. Među najamnicima najpoznatiji su bili uskoci koje su predstavljali izbjeglice s poharanih područja ili bjegunci iz kojih drugih razloga. Dok je Venecija ratovala sa sultanom, mletačke su vlasti poticale djelatnost uskoka u Dalmaciji. Vojnici takozvane teške konjice (kopljanici i kirasiri) u 16. stoljeću bili su naoružani kopljima dugačkim do 3,5 metra, te s mačem "za jednu i pol ruku" ili teškim mačem za udaranje. Oprema i naoružanje lakog konjanika sastojala se od pancira, kacige, štita, koplja i sablje. Tijekom 15. i 16. stoljeća nadžak i buzdovan ostali su izuzetno omiljeno pomoćno oružje. Zasigurno su bili osim oružja na dužoj motki najčešće korišteno oružje u borbama za obranu Splita i Klisa. Izrazito ručno udarno i bacačko oružje bio je topuz ili kijača. Pješaci su ga nosili o pojasu ili na ramenu, a konjanici su upotrebljavali topuz s kraćim drškom koji im je visio o sedlu. Veći dio pješaka bio je naoružan hladnim oružjem, a tek neki su bili strijelci na bočnim stranama i začelju formacija. U bliskim borbama za probadanje lijevom rukom služio je bodež misericordia, mancina ili trafiere. Ovi su bodeži također korišteni za skraćivanje muka nanesenih ranjavanjem drugim oružjem. U borbama protiv oklopljene konjice pješaci su nastupali u zbijenim jedinicama naoružani kopljima, helebardama ili nekim drugim oružjem na motki. Izuzetno efikasno pješačko oružje u borbi protiv konjice bila je glefa ili falcon koja je sličila nekoj vrsti kose. Sve do druge polovine 16. stoljeća u borbama se koristila i korzeska ili runka. Najčudniji oblik korzeske bila je varijanta šišmišja krila, gdje su kraci tako prošireni da podsjećaju na krila šišmiša. Ponekad su bočni kraci izvijeni pa podsjećaju na stilizirani ljiljan, a taj se oblik naziva spetum. Pancirna košulja s pancir kapuljaćom kao jedan od nakarakterističnijih srednjovjekovnih radova često se koristila u borbama pješadije da bi se branilo tijelo ratnika i glava ratnika. Za zaštitu glave obično su se nosile kacige celata i barbuta. Pri opsadama utvrda u 16. stoljeću, pa tako i onih koje su štitile Split, teško i lako poljsko topništvo imalo je važnu ulogu. Prijelaz od lakših topova k puški u drugoj polovici 15. stoljeća činile su puške bradatice ili kukače. Krajem 15. stoljeća pojavile su se prve puške na fitilj s orozom u obliku jednostavne lučno izvijene poluge s rascjepom za učvršćenje fitilja, pa je moguće da su se u pojedinačnim slučajevima koristile i pri obrani splitske okolice. Turska vojna sila bila je dobro organizirana, a dijelila se na kopnenu vojsku i mornaricu. Na čelu se nalazio sultan, vrhovni vojni zapovjednik. U sultanovoj vojsci isticali su se pješaci janjičari. Prikupljeni su u osvojenim područjima dok su bili djeca. Konjanici i pješadija bili su zaštićeni pancirom, kacigom i štitom a naoružani hladnim oružjem koje je bilo pogodno za iznenadno osvajanje utvrda: lukom, sabljama, mačevima, noževima, bodežima, kopljima, nadžacima i sličnim oružjem za blisku borbu.
Goran Borčić