POVIJESNE PRILIKE

Marko Marulić (1450-1524) rodio se u vrijeme nepovoljnih vanjskopolitičkih prilika na balkanskom i mediteranskom prostoru. Glavna su obilježja takvih prilika: mletačka ekspanzija duž istočnojadranske obale i težnja Venecije što potpunijem dominiju nad Jadranom, te istodobno stalno napredovanje turskoga gospodstva prema zemljama zapadnog Balkanskog poluotoka i Podunavlja, uz stalan porast suprotnosti i sukoba između turske sile i zapadnih, "kršćanskih", država na Mediteranu. Marulićev rodni grad u središtu je borbi za vlast između Mlečana, s jedne, i hrvatsko-ugarske krune, s druge strane. Split je bio autonomna komuna oblikovana još u XIII. i XIV. stoljeću, fiksirana komunalnim statutom. U početku je grad imao zakone i propise, Veliko vijeće, potestata (načelnika) i vojnu posadu; kovao je čak i vlastiti novac, te sklapao samostalno trgovačke ugovore s ostalim komunama i državama. Imao je zastavu i grb, a samo je formalno priznavao vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskog kralja. Godine 1450, u vrijeme Marulićeva rođenja, Split je već trideset godina priznavao vrhovnu mletačku vlast koja je postupno sužavala njegove komunalne slobode. Godine 1463, kada je Marku Maruliću bilo 13 godina, pala je Bosna pod navalom Turaka, i od tada oni postaju stalna i neposredna prijetnja susjednoj Dalmaciji. Zavladala je trajna opća nesigurnost. Godine 1471. zauzeli su Turci Počitelj na Neretvi, a nakon toga i čitavo područje između Cetine i Neretve osim Makarskog primorja. Na Krbavskom polju 1493. godine hrvatsko je plemstvo pod vodstvom bana Emerika Derenčina doživjelo težak poraz. Preko poražene Hrvatske turske čete provaljuju na zapad i jug. U mletačko-turskom ratu 1499-1502. Turci su osvojili Makarsku i pojavljuju se pred zidinama Splita. Rat nije potrajao dugo; sklopljeno je primirje 1502. godine. Poslije 1502, kada je vladao službeni mir između Venecije i Turske, hrvatski teritorij oko Splita i oko svih gradova Dalmacije bio je neprestano neslužbeno napadan i pljačkan od strane turskih četa; otimani su muškarci, žene, djeca i stoka. Za bolju obranu od Turaka podižu Splićani na sjevernoj strani grada (na Pisturi) nove čvrste zidine. Već 1507. i 1508. ponovno je zaprijetila Splitu opasnost od turskih navala. U borbi protiv Osmanlija, uz Marka Marulića i Tomu Nigera, posebno se isticao, oružjem i na diplomatskom polju, splitski nadbiskup Bernardin Zane. Godine 1508. poginuo je u borbi protiv Turaka kod Sinja poljički knez Žarko Dražojević. To nadasve teško vrijeme opisao je splitski nadbiskup Bernardin Zane godine 1513. na crkvenom sinodu u Lateranu. Mletačka vlada nije uspijevala spriječiti turske napade, i nije se mnogo obazirala na te pogranične incidente. A granica splitskog teritorija prema Turskoj bila je tek koji kilometar od Splita. Toma Niger se između 1512-1514. godine angažirao u borbama pučana i plemića koje su planule u Splitu, usporedo s onima na Hvaru i u drugim mletačkim gradovima. Splitski su pučani Statutom 1312. godine imali zajamčena građanska prava za razliku od novih doseljenika, uglavnom prebjega pred Turcima, koji su naseljavali splitska predgrađa, varoše, i nisu se smatrali splitskim građanima. Ali dok su prije i pučani neplemići sudjelovali u upravi gradom, čak i u Velikom vijeću ono je 1470. godine zatvoreno svim pučanima i postalo pristupačno samo onima koji su nekoliko generacija bili plemići. Pučani su se obraćali mletačkoj vladi tražeći zaštitu svojih prava pred težnjama gradskih plemića. U obrani svojih prava okupljali su se u bratovštinama, religiozno-zanatlijskim društvima koja su se brinula o njihovim općim interesima i uzajamnoj pomoći. Ako pučani ni nakon utjecanja mletačkoj vladi ne bi uspjeli postići svoja osnovna prava, pribjegavali su jedinom mogućem rješenju - pučkim bunama. Godine 1520. Turci ponovno napadaju Dalmaciju i u jednom od okršaja poginuo je i hrvatski ban Petar Berislavić. Od tada se Turci još slobodnije zalijeću do zidina dalmatinskih gradova i pljačkaju njihove posjede. Iste godine dolazi na prijestolje sultan Sulejman II. (1520-1526), koji je već 1521. godine osvojio Beograd i stigao do Beča. U daljnjem napredovanju 1522. godine Turci su osvojili Knin, a 1524. počeli su opsjedati Klis, koji je bio zadnja ključna obrana Dalmacije. U tim tužnim godinama uputio je Marko Marulić pismo papi Hadrijanu VI. u kojemu ga poziva da se stavi na čelo kršćanstva za rat protiv Turaka, uvjeren da će i njegov Split i Hrvatska, u slučaju kršćanske pobjede, biti spašeni. I Toma Niger poduzima sve da sačuva Klis od Turaka. Donio je Papinu pomoć u novcu, hrani i municiji, a Petar Kružić s uskocima probio je opsadu Klisa, pobijedio Turke i učvrstio se u njemu. Ali, tri mjeseca prije te velike pobjede umro je u Splitu 5. siječnja 1524. Marko Marulić koji je desetljećima riječju i perom pozivao ne samo Splićane, nego i cijeli kršćanski svijet u borbu protiv Turaka. Dolaskom Splita pod Veneciju nisu se izmijenili samo njegovi vanjski politički odnosi, nego i unutarnji. Glavno upravno tijelo u gradu bilo je Veliko vijeće, a sastojalo se od svih muških članova plemićkih obitelji koji su navršili osamnaest godina života. Upravne poslove vodilo je Malo vijeće koje se biralo unutar Velikog vijeća. Kneza je slala Venecija, a mijenjao se u pravilu svake druge godine. On nije više predstavnik Velikog vijeća i izvršilac njegovih zaključaka, nego predstavnik države. U gradu se i dalje živjelo i upravljalo na temelju Statuta iz 1312. godine, ali su mu Mlečani postupno, raznim izmjenama njegovih pravila tijekom vremena ograničili važnost. Splitski je statut, iako umnogome tijekom stoljeća okrnjivan u svom glavnom dijelu, ipak ostao na snazi sve do propasti mletačkog vladanja u Dalmaciji. Razne administrativne poslove obavljali su pojedini splitski plemići koje je za određeno razdoblje biralo Veliko vijeće. Ekonomska moć Splita bila je u prvom redu u poljoprivredi i trgovini. Pomorstvo je u srednjovjekovnom Splitu igralo presudnu ekonomsku ulogu i tek je u kasnijim stoljećima sputavano monopolističkom politikom Mletačke Republike. Split je u Marulićevo doba dosegao vrhunac demografskog i kulturnog razvoja. Najutjecajnija osoba u gradu nakon kneza bio je nadbiskup. Do dolaska Mlečana 1420. godine nadbiskupa su birali splitski svećenici i građani. Ali od tada ga bira izravno rimski Papa, prema sugestijama Venecije. Najviše crkveno tijelo u gradu bio je Kaptol stolne crkve. Istaknute organizacije u životu grada bile su i bratovštine, od kojih su neke bile zanatlijske, a druge religioznog karaktera, uglavnom pučana i težaka iz predgrađa sa svrhom međusobnog pomaganja bratima i njihovih obitelji. Bila je samo jedna plemićka Bratovština sv. Sakramenta. U Marulićevo doba bilo je u Splitu 18 bratovština, a imale su popise članova i pravilnike matrikule kojih su se morali svi pridržavati. Splitske su bratovštine bile najvažnije sastajalište svih onih Splićana koji se nisu mogli sastajati u Velikom vijeću. Split je još u doba pune autonomije imao javnu komunalnu školu i svoje komunalne učitelje. Uglavnom se podučavala aritmetika i gramatika. U Marulićevo doba postojale su u Splitu knjižnice samostana sv. Frane i samostana sv. Marije na Poljudu. U XV. stoljeću u Splitu je bilo više talijanskih učitelja, a Dalmatinci su odlazili na školovanje u Padovu, Bolognu i vraćali se kao obrazovani humanisti. U gradu se postupno stvara i humanistički kulturni krug, a Marko Marulić njegova je najsjajnija zvijezda.
Tea Blagaić Januška