SLIKARSTVO U SPLITU U MARULIĆEVO DOBA

U Marulićevo vrijeme, od 1450. do 1524., u razdoblju u kojem je njegov rodni grad, kao i cijela Mletačka Dalmacija, strahovao pred turskim naletima, na srednjedalmatinskom području pratimo gašenje dotad snažne aktivnosti lokalnih slikarskih radionica. Kao dječak, Marulić je u svom gradu mogao susresti dvojicu zanimljivih predstavnika «dalmatinske slikarske škole», splitske slikare Dujma Vuškovića i njegovog sina Marinka, čija su se djela nalazila po splitskim crkvama.
Nakon smrti dvojice Vuškovića nemamo sačuvane arhivske podatke o nekim aktivnijim značajnijim lokalnim slikarima djelatnim u Splitu, mada je sačuvano nekoliko umjetničkih djela datiranih između zadnje četvrtine XV i prve četvrtine XVI stoljeća koje bismo mogli atribuirati domaćim majstorima. Sudeći prema autorima rijetkih sačuvanih slika iz Marulićeva vremena u gradu pod Marjanom, među kojima je nekolicina venecijanskih majstora, splitsko plemstvo i kler, ličnosti iz splitskog humanističkog kruga, voljeli su nabavljati djela u metropoli na lagunama. Istovremeno ugošćuju i lutajuće slikare poput Nikole Bralića iz Pise.
Među rijetkim sačuvanim «ostacima ostataka» slikarstva Marulova doba u rodnom gradu hrvatskog začinjavca na prvom mjestu izdvaja se izvanredan portret Marulićeva prijatelja, humaniste, splitskog plemića, skradinskog potom trogirskog biskupa, Tome Nigrisa, u zbirci franjevačkog samostana na Poljudu. To pravo remek-djelo u okvirima renesansne umjetnosti na tlu Hrvatske, naslikao je jedan od najvećih venecijanskih slikara Cinquecenta, Lorenzo Lotto, što bi moglo svjedočiti o Nigrisovom poznavanju aktualnih slikarskih kretanja.
U istom samostanu iz navedenog razdoblja potječu i dvije vrijedne oltarne pale, Disputa o Bezgrešnosti Bogorodice, slikara Nikole Bralića (Braccia) iz Pise, te Bogorodica sa sv. Ljudevitom Tuluškim i sv. Sebastijanom, Venecijanca Benedetta Diane. U splitskoj katedrali nalazi se kvalitetno «Oplakivanje Krista», djelo venecijansko-emilijanskih slikara Giovannija i Bernardina D'Asola. Među iluminiranim rukopisima Marulova vremena u Splitu, posebnu pažnju privlače šest oslikanih kodeksa splitskog nadbiskupa Bartolomea Averoldija, rodom iz ugledne plemićke obitelji iz Brescie, koji se čuvaju u riznici splitske katedrale.
Na temelju malog broja sačuvanih slika u Splitu njegova doba, nismo u mogućnosti istražiti niti da li je Marko Marulić, kao najreprezentativniji predstavnik splitskog humanističkog kruga, književnik i teološki pisac, ostavio traga u slikarstvu rodnog grada kao sastavljač ikonografskih programa nekih umjetničkih djela. Za djela poput pale Disputa o Bezgrešno začetoj u franjevačkoj crkvi na Poljudu možemo samo konstatirati da su istog pristupa religioznosti koji se manifestira u učenosti, a koji je bio dominantan u Marulovoj teološkoj književnosti.
U kontekstu priče o splitskom renesansnom slikarstvu maštu ljubitelja i istraživača Marulićeva djela već odavno uznemiruje pitanje da li je slavni europski pjesnik i katolički humanist bio slikar, kako su zabilježili njegovi suvremenici, posebice njegov biograf Frane Božićević? Zna se na temelju njegove oporuke da je sestri Biri nakon smrti ostavio sveto pismo koje je sam oslikao. Stoga se danas pretpostavlja - u nedostatku dokaza o većim slikarskim poduhvatima nekoć globalno slavnog Splićanina - da je u nekim svojim ručno pisanim knjigama oslikavao inicijale i možda radio predloške za grafike za Juditu.

Ivana Prijatelj-Pavičić