SAKRALNO ZLATARSTVO

- Za Marulićeva života zlatarski obrt u Splitu doživljava značajan, što ne znači i nagli uspon. On je logičan nastavak bogate djelatnosti ranijih naraštaja odgojenih na blagostanju bivše autonomne komune i rane mletačke vladavine koja nije bitno ugrozila gradsku ekonomiju pa ni taj obrt. Sredinom 15. stoljeća među splitskim obrtnicima nalazimo mnogo domaćih zlatara. Brojna imena pronađena u arhivskim spisima svjedoče kako je u Splitu doista postojala velika potreba za izrađivanjem predmeta od plemenitih kovina. Mnogi splitski zlatari odlaze izvršiti narudžbe i izvan mjesta, najčešće u ostale dalmatinske gradove, što dokazuje kako je među njima bilo mnogo vrsnih majstora. Kako su još od 1367. godine postojale zakonske obveze o udjelu srebra i zlata u korištenoj kovini (zlato mora biti firentinske, a srebro sterlinske čistoće), unaprijed je osigurana kakvoća zlatarskih proizvoda, a obveza svakog majstora da primi u svoju radionicu barem jednog učenika pomagala je razvoju svih obrta, pa i zlatarstva. Arhivski spisi čuvaju brojne narudžbe koje su primali splitski zlatari, a inventari crkava i biskupske vizitacije pojačavaju svijest da se iz nama poznatih (krhkost i mekoća plemenitih kovina, stalna uporaba, običaj da se oštećeni i istrošeni predmeti tope i prerađuju u nove, pljačka ...) i nepoznatih razloga broj sačuvanih predmeta u posjedu crkava s vremenom smanjivao, te nam danas preostaje samo mali i za sveobuhvatnu kvalitativnu procjenu nedostatan dio onog što se izrađivalo. Najbrojnije su zlatarsko naslijeđe iz 15. stoljeća kaleži. Oni pokazuju neke zajedničke karakteristike u obliku, ornamentici i primijenjenim zlatarskim tehnikama. Podnožje je gotičko, šesterostrano ili osmerostrano, ukrašeno biljnim ornamentima (najčešće viticama vinove loze, klasjem i cvjetovima s mrežastim središtem) te medaljonima koji su ili prazni ili ispunjeni emajliranim svetačkim likovima. Iznad i ispod prstenova ispunjenih četverokutima, rozetama ili gotičkim arkadicama rađenim na proboj, a u jednom slučaju i likovima, nalazi se okrugli, spljošteni nodus s ispupčenim četverokutnim ili okruglim medaljonima koji su najčešće ispunjeni cvjetovima, inicijalima ili kršćanskim simbolima, a u bogatijoj izvedbi i figuralnim prikazima. Iznad i ispod medaljona je gotički stilizirano akantusovo lišće. Kupa je glatka i rijetko ukrašena košaricom od biljnih ornamenata. Rubove podnožja i prstenova često prati fini biserni niz. Svi su kaleži srebrni i naknadno pozlaćeni, a ukras je izrađen tehnikama iskucavanja, graviranja i cizeliranja. Kvalitetom izrade ističe se kalež koji je naručio Marko Marulić 1493. godine za ujaka Ivana Albertija, a koji se čuva u riznici katedrale. Nodus u obliku spljoštene kugle ima medaljone u kojima su na emajliranoj podlozi ugravirani svetački likovi i grb obitelji Alberti (štit s kosim trakama). Zanimljiva i skladna kompozicija, čistoća ukrasa i profinjene proporcije značajke su koje svrstavaju taj kalež među najvrednije kasnogotičke zlatarske proizvode na ovom prostoru. Izrazitim skladom odlikuje se i kalež iz iste riznice koji u medaljonima podnožja uz simbole četiri evanđelista ima ugravirane likove lokalnih svetaca sv. Dujma i sv. Staša. Odjeća svetaca obrađena je pedantno, s osjećajem za detalje, ali su lica dana nevješto i kruto. Datira se u drugu polovicu 15. stoljeća. Vrlo je sličan tome kalež koji je pripadao biskupu Petru Foscariju. Okrugla emajlirana ispupčenja na nodusu ukrašena su stiliziranom školjkom koju nalazimo i na dvjema kostaricama u istoj riznici. Kostarice imaju i gotičke incijale F i P, pa se također povezuju uz Foscarija. Spadaju među iznimno vrijedne predmete jer su jedini sačuvani primjeri gotičkih kostarica u Splitu, a odlikuju se elegancijom i jednostavnošću oblika te rafiniranom izradom. U riznici katedrale pohranjen je jedini sačuvan ciborij iz 15. stoljeća. Nodus i završna kugla ciborija ukrašeni su tada često korištenim ornamentom, stiliziranim listovima između kojih su peterolisni ispupčeni cvjetovi s mrežastim središtem. U crkvi sv. Marije na Poljudu nalazimo tamjanicu sa žličicom koja je također jedini predmet te vrste sačuvan u Splitu iz vremena kasne gotike. Inventari splitskih crkava spominju velik broj moćnika u obliku dijelova tijela, ali iz tog vremena sačuvana su samo dva prsta, jedan posvećen sv. Kuzmi i Damjanu čuva se u riznici katedrale, a drugi posvećen sv. Jakovu u crkvi sv. Duha. Diljem dalmatinske obale izrađivani su i kasnogotički križevi od plemenitih materijala. U Splitu, međutim, postoji samo jedan kasnogotički križ nepoznata autora, procesional koji se čuva u riznici prvostolnice. Riječ je o drvenom križu obloženom srebrnim limom čiji krakovi imaju trilobne završetke. Čitava površina s obje strane križa ukrašena je stiliziranim viticama i cvijetom tulipana. Figuralni prikazi slijede uobičajene ikonografske obrasce. Početkom 16. stoljeća Split je izložen sve jačim napadima od strane Turaka, rat donosi bolest (kuga!), smrt i siromaštvo, i odražava se na sve grane privrede i obrta. Zlatarski obrt, ionako pogođen prekidom opskrbe srebra i zlata iz bosanskih rudnika još sredinom 15. stoljeća, polako gubi na snazi i prema kraju 16. stoljeća osjeća se smanjenje broja uposlenih u tom obrtu, kao i opadanje umjetničke i zanatske razine nastalih predmeta. U prvoj polovici 16. stoljeća ne uočava se znatno smanjenje broja zlatara. Nema mnogo podataka o došljacima iz drugih krajeva na radu u Splitu, ali raste broj Splićana koji odlaze u druga mjesta u potrazi za poslom. Na Hvaru koji ne prolazi kroz ekonomske krize kao Split nalazimo više Splićana, a mnogi odlaze i u Veneciju. Većina zlatarskih proizvoda nastalih u prvoj polovici 16. stoljeća, a i kasnije, još uvijek nosi stilska obilježja cvjetne gotike. Renesansa se počinje osjećati negdje od početka 16. stoljeća, uglavnom kroz stilizaciju ukrasa i pojednostavnjenje oblika. Preživljavanje gotike ne čudi jer se čista renesansa u Splitu teško probijala i u lijepe umjetnosti, skulpturu i slikarstvo. Ugledanje na umjetničke dosege gospodarice Venecije samo je pojačalo gotički moment, a uzmemo li u obzir da liturgijski predmeti po namjeni prizivaju poigravanje bujnošću ukrasa i oblika u svrhu što veće raskoši, postaje jasnije zašto su domaći zlatari ustrajali u izradi predmeta u tom slogu. Najzanimljiviji je primjer za dugovječnost gotičkog načina izražavanja kalež koji je za crkvu sv. Mande na Marjanu skovao zlatar Matija Dragonjić (Draganjić, Draganić) iz Zadra. Matija Dragonjić bio je vrstan i cijenjen majstor, što zaključujemo po kakvoći jedinog sačuvanog rada, ali i po tome što ga je jedan od pripadnika ugledne plemićke obitelji Papalić angažirao za izradu kaleža s obiteljskim grbom. Prvi je potpisani kalež u povijesti splitskog zlatarstva stilski zakasnio, ali kvalitetno izvedeni zlatarski rad. Po kompoziciji se izdvaja od ostalih splitskih kaleža jer jedini, umjesto uobičajenog nodusa u obliku spljoštene kugle, ima bogato urešen kaštelet ispod kojeg se vidi natpis renesansnom kapitalom na nodusu: + MAISTRO. MATIO. DRAGONICH. DA. ZARA. FIECIT. Kalež je u cjelini oblikovan gotički, ali u nekim pojedinostima zamjećuje se upliv renesanse. U riznici katedrale nalaze se kanonske tablice koje su izrađene od drva obloženog srebrnim limom i ukrašene identičnim krupno izvedenim lisnato-cvjetnim motivom po čitavoj površini. Tablice se sastoje od veće središnje i dvije manje tablice od kojih jedna na dnu ima grb biskupa Bernarda Zane (1503-1514), pa se može pretpostaviti da ih je on dao izraditi za splitsku prvostolnicu. Predmeti iz 16. stoljeća koji pokazuju odlike renesansnog stila u obliku i dekoraciji sačuvani su u malom broju. Jedan od takvih je pax iz riznice prvostolnice. Tamo je i jedan čisto renesansni kalež iz 16. stoljeća koji je, navodno, pripadao crkvi sv. Stjepana de pinis na Sustipanu. Renesansno naslijeđe je i pokaznica u istoj riznici. Na podnožju stoji natpis koji otkriva ime majstora i godinu nastanka, poznatog venecijanskog zlatara Victora de Angelisa i 1523. godinu. Nastala je po narudžbi Katarine Dražojević rođene Martinušić, u spomen na njenog pokojnog supruga Žarka Dražojevića, poljičkog plemića koji se isticao u borbama protiv Turaka sve dok u jednoj od njih nije, u zaklisju 1508. godine, poginuo. Izrađena je u gracioznim oblicima zrele renesanse i jedan je od najkvalitetnijih zlatarskih radova na dalmatinskoj obali. Sačuvani sakralni predmeti, premda ne daju potpunu sliku o onovremenom zlatarstvu, vrijedni su svjedoci vitalne produkcije domaćih majstora koji su, kao već mnogo puta do tada, prevodili strane, u ovom slučaju sjevernoitalske, utjecaje na osoban način. U doba smjene srednjeg i novog vijeka oni su mahom bili kreativni stvaraoci umjetničkih djela i uspješno hvatali korak sa Zapadom. Drugu dobru priliku povijest im nije pružila.
Nela Žižić